Redovno metodom lapsusa pobrkam Lufthanzu (Lufthansa) i Luftvafe (Luftwaffe), nekoliko puta sam se megaispalio u javnosti na najglupljim mogućim mestima, pa praktikujem na trenutak da zastanem posle Lufta čisto da se preslišam da sam na pravom putu – Lufthanza je ono normalno kad platiš i letiš, a Luftvafe je ono ne baš tako normalno kad te besplatno demoliraju o’zgo i kada sve leti u tri pičke materine.
U ovom slučaju beše sve normalno, a i platio sam, tako da je definitivno u pitanju bila Lufthanza. Zaspao sam već tokom poletanja i probudio se nekad u zlo doba kad je cela kabina spavala u mraku sa pojedinim izuzecima facama obasjanim svetlošću ekrana. Ustao sam i prošetao do klonje primetivši usput da su ljudi jako smešni kad spavaju sedeći sa otvorenim ustima, piškio, oprao ruke i umio se, a onda startovah stjuardesu za čašu vode.
– Naravno, gospodine.
Odgovorila je ljubazno.
– Kakav je vaš let do sada?
– Molim?
Zbunio sam se.
– Pitam kakav je vaš let, mislim… jel sve u redu? Kako ste?
Odlučio sam da prihvatim igru neobaveznog ćaskanja iako je očigledno da ovu stjuardesu baš zabole dupence kako se ja osećam – možda samo malo želi da prekrati dokolicu?
– Moj let je… grozan.
Odgovorio sam napokon.
– Zašto? Ako je to zbog onih malih turbulencija posle poletanja, moram da kažem da je to sasvim…
– Ne, ne. Nisam ni znao da je bilo turbulencija, spavao sam. Let je grozan, jer je svaki let grozan. Ne volim da letim… više.
– A nekada je bilo drugačije?
– Naravno da je bilo drugačije, vrlo bitno drugačije.
Uh kad se samo setim kako sam voleo nekada kao dječarac aerodrome i avione šokantno neustrašivo antiopisivo. Bio je potreban samo kratež let od Beograda do Tivta, pa da mi stomakom danima vlada slatkouzbudljiv bol – rados’ putovanja motivisana superiornošću avijacije – brzo odmenjivanje bezizlaznosti užarenog beogradskog asfalta debelim morem sinjim i mirisima Jadrana šta ćeš više kud ćeš lepše? Sve je to bilo dobra fora: vožnja autoputem do aerodroma, ćaskanje sa taksistom kuda idete?, ćaletove besede o tipu aviona, čekiranje, predaja prtljaga, piće u Avijatičaru, ukrcavanje, obraćanje kapetana na srpskom i rzanta engleskom, demonstracije sigurnosnog pojasa i prsluka, uputstvo za vanredne situacije sa slikama piluetica koje treba da zahvatiš tokom prinudnog sletanja…
Samo deca mogu da vole bezgranično i naivno, jer je iskustvo ubica svega lepog.
Objektivno, aerodromi su strašno glupa mesta: ono što možeš naći svugde plaćaš skuplje nego bilo gde drugde – da bi dobio lošije. Aerodromi su i uvek udaljeni od grada i prosto žderu vreme u svakom pogledu sa svim tim kilometarskim procedurama i sranjima. Jebeno su dosadni aerodromi. Što se emotivne sfere tiče, aerodromi su počeli isključivo da me podsećaju na rastanke, patnju i usamljenost, a nekadašnji slatkouzbudljivi bol u stomaku transformisao se u oštar bol u testisima. Ništa nije ostalo od moje nekadašnje ljubavi prema instituciji aerodroma i raboti letenja – danak iskustvu.
Pronašao sam utehu u železnici. Vozovi su malo je reći – do jaja. I ne samo vozovi. Do jaja su i šinobusi i trambelaji i metroi. Do jaja je sve brzostabilnousmereno na šinama, još ako se te šine ne ukrštaju sa drugim saobraćajima – osmehu se završetak ne nazire.
Sve železničke i metro stanice su po centrima varoši ili kvartova, nema komplikovanih procedura, sve je dostupno brzo i lako bez bilo kakvih kompromisa, nije dosadno uvek se ima u šta blenuti kroz prozor, ljudi su opušteniji, vazda padne neka nepretenciozna ćaska…
ili sam ja to samo ostario?